петак, 2. октобар 2015.

Zlatokosa


Negde na sredokraći poteza od hotela Jugoslavija do zgrade bivšegCentralnog komiteta nalazi se samotni betonski otvor kanalizacije koji je većim delom godine skriven vodama mutnoga Dunava kao večitim zatvorom. S proleća bi nivo reke polagano opadao da bi se tokom vrelog leta ona brzo povlačila od obale parajući vidokrug oštrim ivicama betonske kocke koja se, kao nasukani ukleti brod, svakim danom izdizala sve više i više iz muljevitih nedara reke u tom otužnom ropcu nesrećne sudbine čiju će dužnost obavljati sve do sudnjega dana. Tokom toplih letnjih noći ceo taj prizor bi delovao sablasno, bučno remećen s hukom dolazeće otpadne vode koja bi se u podnožju betonskog bloka nakupljala a onda bi, pod pritiskom, šiknula uvis, kao vodoskog, bacajući daleko u stranu ljudsku pogan koja bi s potmulim treskom padala na ispucalo blatnjavo korito drevne reke. Te odurne naslage, koje su vrile pod paklom julskog sunca, vrvele su od crnih govnovalja koji su noću mileli iz tih okoretina u pohodu uništenja onoga što smo jedino voleli – Jugoslavije.
I u tome su u potpunosti uspeli...
Tako je to... kada nećeš brata za brata, sada ćeš imati tuđina za gospodara!
Narodi, koji su bili suverene gazde u svojim kućama, sada su spali na to da tuđinu peru noge u vlastitim sobama.
Društveno neodgovorene, primitivne, mesijanski narcisoidno-megalomanske, poludivlje i ratnički raspoložene političko-intelektualne elite sve tri konfesije, puni mržnje, osvete i nezavršenih istorijskih računa, kroz praksu besmisla su pokazale da se nisu u stanju popeti iznad nivoa stepskih kradljivaca kozijeg mleka.
Država, koja je bila idol slobode i nade mnogim porobljenim narodima sveta, raspala se na šačicu tamnih vilajeta, na šačicu smešnih bantustana u kojima caruje beznađe, socijalna nepravda i odsustvo zakona.
Linearni sistemi koji su se na našoj mučnoj obdanici poluvekovne prakse pokazali kao jedino mogući modus vivendi za narode zapadnog Balkana, obezbeđujući im egzistencijalnu sigurnost i carstvo ličnih i kreativnih sloboda, urušili su se do zamršenog lavirinta krvi i očaja praćenog cikom šatorskih talambasa estradnih prdara i beskrajnim novinskim storijama beznačajnih si-vija notornih lupeža koji su se preko noći obogatili bez obzira na to što im padeži i kupatilo nisu jača strana.
Oni koji su rođeni 1980. i kasnije, ni u snu ne mogu pretpostaviti kakva je to veličanstvena zemlja bila da bi se, za samo nekoliko godina, pretvorila u ruinu u kojoj vrisak s beznađem venčanice pravi, u kojoj se sutra s rumenim jutrenjem topi, gde otužna suza s noćnikom u košaru nadu meće...
... prvo su po parkovima počela nestajati bronzana poprsja narodnih heroja... A odlivak skup... može se prodati na nekom divljem otpadu za flašu opore šećeruše i po koji gorki dim... Od staroga sjaja ostali su samo betonski nosači nagriženi kišom, mrazom i letnjim vrućinama dok se na centru stuba još mogla razaznati pocrnela šipka s davno razjedenim navojima koji su držali tu bronzanu uspomenu na jednu veličanstvenu generaciju koju je ova zemlja, svojim razornim nemarom, osudila na zaborav. Znaju li ovi današnji za jednu Milku Bosnić ili za Darinku Radović ili za onu kamenu pticu slomljenog krila u Kragujevcu koju više niko, osim rodbine stradalnika, ne posećuje?
... posle su došli neki drugi ljudi koji su počeli skidati ulične table sa imenima zaslužnih boraca i stavljati neka nova koja su, verovatno, bila prikladnijaod prethodnika... Onda su na red došla i imena škola... Spomenici prekriveni masnim grafitima, groblja i stratišta zapuštena i obrasla u korov...
... a onda su se pojavili filozofi-svilengaće, rođeni i školovani u miru koji im je stvoren svesnom žrtvom beskrajnih života onih s petokrakom na čelu. I u svojim delima baljezgaše kako su ti, s petokrakom na čelu, bili nepismeni. Hmh, a ko zna... možda je prethodno trebalo da završe hegelistiku, doktoriraju na problemu teodiceje i još da odbrane magistrat iz sanskrita pa tek onda da krenu na zlotvora... valjda... Udružene svilengaće, site i napite u slobodi koju im je drugi obezbedio, okrenuše pogano pero u shit-liked kritizerstvo: drvlje i kamenje na te koji zvezdu nosiše, kojoj verovaše i kojoj život davaše...
Nakon decenijskog pljuvačkog egzercira prema svemu onome što su postigle poratne genaracije, post-titovske intelektualne elite osamdesetih su morale pokazati i dokazati da su im novi obrasci mišljenja bolji od prethodnika, što bi, kroz dolazeću praksu, dovelo do još jačeg razvoja celokupne zemlje (ako već prethodna nije valjala) a one su, ušuškane u svoje patološke narcizme i obilate kenjatorske tribine, odvele narode na bojna polja na kojima su se oni međusobno kasapili, dok su im mentori levom rukom blago ljuljali čivas s ledom a s desnom rolali kohibu po vlažnim bedrima dobro skrivenih ober-kurvi.
Partizana se danas više niko ne seća... zauvek zaboravljeni žive još u ponekoj kratkoj rečenici pročišćenih udžbenika istorije... Ta šaka preostalih je već davno zašla u duboku starost očekujući poslednju bitku pred dugu i strašnu zimu...



***

Izvesni smrdljivi intelektualci, u svojim tako prepotentnim blogovima, partizane nazivaju s teškim pežorativnim terminom – Titovi odrpanci. Partizani su bili ljudi koji su bili (tehnički) slabo obučeni i ta njihova tehničko-mehanička osobenost nije imala nikakav uticaj na sadržaj njihovog pristupa u borbi protiv okupatora. Kada je trebalo rušiti neki bunker, ispred partizanskog stroja bi izašao komesar koji bi rekao to sudbonosno: „Skojevci! Napred!“, pa bi ta deca zakoračila koji korak ispred iako su znala da se neće vratiti nazad, u stroj, već su bili sasvim svesna da će izginuti na tom betonu tako što bi stavili bombe na svoje grudi a zatim bi skakali na te bedeme aktivirajući eksploziv i tamo svesno ginuli. I oni su vam, gospodo intelektualci, ginuli da bi vi imali svoje nežno detinjstvo u kome ste učili, završavali škole, bili siti, napiti i iznad svega slobodni. A kada ste se najeli i napili sada horski serete po životima te hrabre dece. Da li znaš, čitaoče, za partizane tifusare. Užasni loši uslovi života su doveli do pojave tifusa pa su čitave čete bolovale od te teške bolesti. Napolju mraz, minus dvadeset a telo gori od visoke temperature, mokri od znoja, pokriveni s pocepanim ćebadima, nigde lekova, gladni i izmučeni... ali na položajima s puškom ka neprijatelju. Možeš li da zamisliš tu epsku dramu s kojom se ne može meriti ni jedna stranica iz Biblije: teško bolesni ljudi u mokrom rovu daju živote za tvoju i moju slobodu, a ovi ih narcistički smradovi, danas okrivljuju za sva moguća zla na svetu. Lako ti je sada, jade jadni, dok u toploj sobi mešaš čivas s dve kocke leda i sediš ispred plazme, da mrtvome vuku meriš rep... trebalo je da ga izmeriš četrdeset prve (...ili nešto kasnije...)!
Besmisleno je nove generacije uvlačiti u priču o staroj Jugoslaviji kada oni nisu mogli biti tamo prisutni u fizičkom smislu, a onoga čega nema u osetu ne može ga posle biti ni u razumu pa se imenica Jugoslavija kod njih ne može shvatiti na nivou sentimenta već samo kao suho tehničko saopštenje. Ono što je moglo postojati kao spasenje pretvorilo se, za kratko vreme, u karnevalsku rugobu.

Autor: Milan Kosanović, fotograf

Нема коментара:

Постави коментар